Muke po terenima #1

Kako su stvari krenule, sve mi se čini da će uskoro nastati cijeli jedan serijal članaka “Muke po <ubaci imenicu>”.

Koliko teško je pronaći teren na razumnoj lokaciji za razumni iznos? Teško, vrlo teško! OK, Rijeka nije neki reprezentativan primjer grada gdje postoje ravni tereni, ali svejedno, pa zar nigdje u predgrađu Rijeke ne postoji niti jedan normalan teren, a da ga vlasnici ne prodaju kao da se ispod njega nalazi bušotina nafte?! Ajmo mi prvo definirati što nama predstavlja normalan teren:

• građevinski (očito)
• pravilnog oblika (po mogućnosti kvadratnog)
• što ravniji (ne mislim sada na nogometno igralište, ali sigurno nećemo uzeti teren koji je na brdu kosine 30 stupnjeva pa da nam treba Lada Niva ili tenk)
• blizu civilizacije (ne u centru grada, ali opet da nije u šumarku skrivenom, gdje medvjeda je mali dom)

Jel’ to puno za tražiti? Očito jest, jer izgleda da su svi, nama normalni, tereni davno prodani, a ovo što se trenutno prodaje je užas. Čovjek bi očekivao da svaki građevinski teren ima pristupni put (pa neću valjda helikopterom do kuće?!) pogotovo jer je to jedan od uvjeta za ishodovanje građevinske dozvole, ali očito to nije tako. Oblik terena je isto irelevantan većini prodavatelja; oni gledaju samo kvadraturu. Što vi mislite, koji teren vrijedi više: pravokutnih 800m² ili trokutastih 800m²? Da ne spominjem terene koji su kao ravnalo: dugački 50-70m, a široki jedva 15m.

A tek vlasnički listovi! Majko mila, pa tko normalan će kupiti teren na kojemu je upisano 8 vlasnika od kojih su dva posvađana pred 2 generacije, troje ih je pokojno, jedan se odselio i nitko više ne zna gdje je, a preostalo dvoje hoće prodati zemljište. Još je dobro dok se radi o braći i sestrama, a sad zamislite kada se u sve to uplete ostatak rodbine.

Izgleda da ono što smo mi zamislili baš i nećemo tako lako pronaći.